Izbor iz:

SUNCOKRILI

Svako svoje sunce ima prema kome radost leti, sa rukama ko krilima-sva su djeca suncokreti.

Sunčano se zlato toči, kosa kao barjak vije, svjetlosti nam pune oči, ruke cvjetne grane dvije.

Sandalici krila rastu, korak se visine lati, već slijedi plavu lastu, svako svoje sunce prati.

Svako svoje sunce čuva, prema njemu srcem leti, djeca su od zlata suva nasmijani suncokreti.

RINGŠPIL U GLAVI

Dok vas vode vijugave ceste, ostaćete jednom ko bez svijesti, tamo negdje oko petnaeste i prva se ljubav mora sresti.

A lako se prepoznati može, ona liči na plamenu pticu, mravinjak ti pleše ispod kože i ruža ti procvjeta na licu.

Sada ljubav poznajete lično i srce se prvom letu ote, to pijanstvo proljeću je slično,-cvjetaćete jednom od ljepote.

Jer ljubav je ptica, more što se plavi, klackalica srca,-ringšpil u glavi.

КАКО USTAJU DJECA

Djeca ne ustaju iz kreveta, dok pod prozorom šeta zora, svako dijete lagano išeta iz sna kao iz plavog dvora.

Raširenih ruku Sunce ih sreta, kupa ih topla svjetlost danja, djeca ne ustaju iz kreveta nego izlaze iz mašte i sanja.

Kako čudesno ustaju djeca, sa ogrlicom od sunčevog zlata, pod jastukom ostave plavog zeca, pod krevet sakriju krilatog ata.

Ostave svemirske brodove sjajne, izvuku se oklopu teškom, viteškom, i sa plavim cvjetovima tajne uđu u jutro sa smiješkom…

PRVA FLAŠICA

Hajde, maleni, otrgni se, čudna si beba neka, dosta je bilo sise prva te flašica čeka.

Iz tetrapaka ti pomuzemo toplo mlijeko kravlje, da se kucnemo i štucnemo, hajde, balavko, nazdravlje. Uz tu ćeš flašicu rasti, slatko je usna liže. Sada zavidiš lasti. Jedi — bićeš joj bliže!

PRVA NOŠA

Ne pravi ovdje dar-mar, ma, ne pravi se Toša, to je ozbiljna stvar, kaži: treba mi noša!

Molim te, gaće ne sredi, na njoj si kao glavni, na njoj se divno sjedi, to su radili i slavni.

Na njoj sjediš u miru, ogmut frotirskim plaštom, kao na letećem tanjiru lutaš nekuda maštom.

КАКО МАЈКА PEGLA

Tebi bijele košuljice, seki keceljice plave, pristaće uz rumen-lice, ko cvjetovi biće glave.

Sva su djeca davno legla, i noć pali prve svice, tebi svu noć majka pegla marame i košuljice.

Smijaće se oči cme, ličićete na ružice, kad u pegli žar utme, majka pegla svojim srcem!

PAMETNI RECEPT

Uzmite kašiku nauke prave, pola kila slova iz knjige, dvije velike, pametne glave i frtalj kila njihove brige.

Uzmite znanja naučne sprave, i tu smjesu skupa sa životom, brzo ulijte u svoje glave i dobro promućkajte potom.

Pa sve to u gustom stanju, u šerpu glave ili znanja kuće, kuvajte na tihom razmišljanju i servirajte – dok je vruće.

MAGAREĆA

Zastalo je pitanje u duši, pitaju se začuđena djeca, jesu l maga čupali za uši pa sad liči na ogromnog zeca.

I kako mu tu ličnost rovare, prkoseći magarećoj sreći, pa on nosi sve naše tovare i proživi život – magareći.

Neprolazna magareća moda grli zemlju brdovitu ovu, on je mirni tovar koji hoda, a uz to ga i magarcem zovu.

Niz prašnjavu vijugavu cestu jaše maga život kao starac, ali da sam na njegovu mjestu ne bih bio toliki magarac.

LJETOVANJE JEDNE KRAVE

Bucmasta Saša baki na selu saopšti jednu želju vrelu:

htjela bi na more, ove rede, malo i kravu da povede.

Nastade po selu graja prava: šta bi na moru krava Milava?

Da li bi krava mogla da pase pijesak, Sunce i talase? Pa kad upeče Sunce vrelo, da li bi mlijeko pocrnjelo?

Da li bi krava počela da se davi, odakle kupaći kostim kravi?

Saša prstićem poduprla čelo, al, ipak, izgleda, za kravu je selo!

DOBROTA

Biti dobar nije loše, radosti ćeš kuću sviti, u njoj imaš dobro ćoše, baš je dobro dobar biti.

Ko cvjetovi kroz živote dobrote se tebi nude, ne znaš šta ćeš od dobrote, sretaš samo dobre ljude.

U čovjeku dobrom nekom dobrota je našla stan, stanuje u srcu mekom, dobra je ko dobar dan.

Dobrota je poput kiše, s njom ćeš sreću dohvatiti, dobar ko hljeb pa i više, baš je dobro dobar biti.

KROVOVI

Pod njima je i suvo i vruće, vole na sebi macine šape, krovovi su kao leđa kuće, krovovi kućama služe kao kape.

Nekad su leđa bila slamena, pa su se jako plašila plamena. Sad im od crijepa crvena lica-kao zajapurena djevojčica.

Prave crvenu uglastu mapu, oni su crveni talasi zastali, poneka kuća nakrivi kapu i lulu dimnjaka mimo zapali.

Srušeni krovovi tiho nas bole, kao gnijezdo bez svoje laste, krovovi, kažu, najviše vole-da pod njima život raste!

NAOČARI MOGA ĐEDA

Moj đed ima važnih stvari: lula, štap i naočari…

Iz svakog mu džepa vire, lomi stakla i okvire.

Kad su neke, tako, zgodne kaže: Viđu ka u podne!

S drugim vidi – ide neko,-e, te su mi za daleko.

S ovim vidim svaku ćizu,-e, ove su baš za blizu.

Naočari – čudna sprava, sa ovima viđu mrava!

Jedne puno znače đedu za čitanje, za „Pobjedu”.

Po varoši đed tumara ponekad bez naočara.

Zagubi ih, ljutit skoči,-ma đe su mi druge oči?

Bez cvikera – to je mora, ko kuća si bez prozora.

Kad ih turi smijeh sine, vidi dalje od – daljine.

NEĆU DA PORASTEM

Ako će veliki ljudi i dalje kao u šali da ubijaju i da oholo vode rat, ja ću i dalje da ostanem ovako mali i neću da porastem za inat.

Ako će veliki ljudi cvijeće da kose i da osomo ruše budućnosti sprat, ako će u vatru da tjeraju bose, ja neću da porastem za inat.

Ako će veliki Ijudi da obijaju banke, da samo topove i tenkove voze znat, ja ću radije da vozim sanke i neću da porastem za inat.

Ako će veliki ljudi ranjeni da vrište, mjesto za limunadu da za metke prave automat, ja ću i dalje da idem u zabavište, i neću da porastem za inat.

TRAŽIM POŠTOVANJE

Daj odrasli Svijete, budi jednom dijete!

Moćan si ko čelik sve ti nešto fali, budi jednom velik -kao što su mali!

Sve su tvoje slike tužne više-manje, za male velike tražim poštovanje.

Dok java maršira kroz male živote, djeci treba mira, ljubavi, dobrote.

Kad sja dječje oko brige rastu manje, za djecu – duboko tražim poštovanje!

Daj odrasli Svijete budi jednom dijete!

DA JA RODIM RODITELJE

Ne podnosim kuću strogu jer luckaste imam želje, eh, da mi je, eh da mogu da ja rodim roditelje!

Bili bi po mojoj mjeri, ne bi s njima bilo muke, eto tate što se ceri na sve moje nestašluke!

Pa, savjet od mene traže, pa galame šapućući, Dosta škole – mama kaže, Hajde igraj, što si kući?!

A prut bi im bio tanji, mekši kaiš – da ne stradam, bili bi mi malo manji da ja lakše njima vladam.

Mali tata, mama manja, što bi bilo uživanja, ne bi bilo da se štreca kad su od njih veća djeca!

BLESMA

On je tako blesav sjajno, krivu kosu češlja pravo, među nama nešto tajno, treperavo i – blesavo.

Smijeh mu je harmonika, razveseli susret naš. On je blesa – ovolika, pa, divno je blesav baš.

Neozbiljan i na javi kad zbilja krene resko, on se smije i blesavi, baš ga volim što je blesko.

Nigdje nema blese više, u igrama, svađi, svemu. Morala sam da napišem tu blesmu o – njemu!

GREŠKA

Narode, već čuo jesi svašta na ovom svijetu, pa, znaš ponekom se desi, ma, znaš ono u krevetu…

Pa, nemoj da te vrijeđa ni ovaj slučaj naš: jedan od tih je Peđa i on se ponekad, znaš…

No, njemu sinoć znate, strah napravi dar-mar, pređe u krevet kod tate i tamo – sredi stvar!

A mama, tek što se digla pocrvenje ko cigla, pa tati ljutito reče-Pobogu, zar i ti, čovječe?!

Slutite, nastade tada ma, prava – pišijada!

ŠKOLA ZA POLJUPCE

Mučile me neke bube dok sam rasla ko topola, kako se to djeca ljube, postoji li za to škola?!

Već je bilo veče pozno, htjedoh znati kako ljube, prvi put je bilo grozno-gdje ću nosić, usne, zube?!

Poljubac je slatka smola, kao mamac on nas vuče, za ljubljenje nema škola-godine nas tome uče!

Godine me nose lude, a ja nježna kao pjena, nije red da, eto, budem-za poljupce nepismena!

ČUDNO PISMO

Pisala mi neka šuma da je boli, da je peče, da je prosto sišla s uma zbog nekakvog drvosječe.

Dobih pozdrav i od zeca i još bezbroj poljubaca, da udesim, da ne štreca-od kerova i lovaca.

Čudno ovo pismo klija, evo pozdrav mekih dlaka, a uz pozdrav kaže lija da se plaši – kokošaka!

ZIMA PRAVI SLADOLED

Bijela su brda glatka, vragolasto sija led, na snijegu lica slatka-to je kao sladoled.

Zima poput slastičara slatkim okom sve nas gleda, sve bijelim šlagom šara, pravi tone sladoleda.

Sve nas časti igrom, šalom, crven nosić, snijeg roz, vijugaju stazom malom saonice kao voz…

Leti kapa, maše šal pa i Snješko slatko gleda ovaj snježni kameval sa filom od sladoleda.

NEĆE OVCA – BITI OVCA

Odlučila jedna ovca da nauči sva ta slovca, i izuči školu pravu, da ne pase samo travu, nego kad joj, tako, sine da potraži – djeteline.

Pročitaće iz novina pošto ide — ovčetina. Umaći će lakše nožu i skupo će dati kožu.

Nauku će, bar, da pase i preživa znanje za se, ispod onog toplog runa biće bistrog znanja puna.

Pa, kad čuje zveket novca neće ovca – biti ovca!

OBUKLA JE ZEBRA ŠARE

Kao konjić, ko magare, svoje krzno odbacila, pa obukla zebra šare radi mode, radi stila.

Prugasto je fino kljuse ta štraftasta dama zebra, ko magare kojemu se vide vita b’jela rebra.

U savani kao cvijet šepuri se, trči smjelo, ko magare koje svijet gleda samo crno-b’jelo.

Hoda ko po modnoj pisti, crno-b’jela oku prija, pošto dres imaju isti za „Partizan” da l navija?!

NAOPAKA PJESMA

Dok bombončić Saša krca njeno kuce nešto srca.

Kad nauku Vanja tupi stara škripa jako klupi.

Pticu brige premorile pa joj leta nešto krile.

Vjeverice digle graju јег im padi orahaju.

Pospanome smeta čiči što mu gora sijaliči.

Kupatilom seka brodi prekomjemo toča vodi.

E, dosta smo ispričali a sad strana je po šali.

Sve to pjesmu boli jako-sebe uči naopako.

NEMOJ OVO NIKOM REĆI

Imam kuću nemoguću, u njoj ložim led u peći, smrkne joj se pri svanuću, nemoj ovo nikom reći.

Prozori su na njoj vrata, možeš leći al stojeći, miševe nam pseto hvata, nemoj ovo nikom reći.

A sto nam je na plafonu, dohvati ga ko je veći, krava pase na balkonu, nemoj ovo nikom reći.

Tata sjedi još na noši, mama igra, mi smo veći, baka samo žvake troši, nemoj ovo nikom reći.

Pomislićeš – čudan stan, il izmišlja ili baje, da si došo u moj san vidio bi – istina je!

BILJEŠKA O PISCU

Rođen je 1. maja 1951. godine u Nikšiću. Jedan je od najznačajnijih savremenih pisaca za djecu. Zastupljen je u antologijama, čitankama i školskoj lektiri, a poezija mu je prevedena na više stranih jezika. Objavio je preko dvadeset knjiga za djecu i odrasle. Među brojnim nagradama, najznačajnije su Zmajeva nagrada za izuzetan doprinos savremenom izrazu u književnosti za djecu i Trinaestojulska nagrada. Zapažene rezultate ostvario je i kao urednik Redakcije programa za djecu i mlade Televizije Cme Gore. Njegove dokumentame emisije za djecu „Velike nevolje malog Borisa”, „Ljubica ljubičica”, „Gorki slatkiši”, „Kolijevka”, i brojne druge storije o sudbinama djece iz ciklusa „Mali veliki”, obišle su svijet i okićene su značajnim domaćim i međunarodnim nagradama i priznanjima. Osim književnim i televizijskim radom, bavio se fotografijom i slikarstvom. Samostalno je izlagao u Podgorici, Novom Sadu, Budvi, Kotoru, Ваru, Kraljevu, Tivtu… Dragan Radulović bio je urednik nekoliko časopisa za najmlađe, inicijator i voditelj brojnih muzičkih i drugih festivala za djecu, a veliki broj njegovih pjesama je komponovan.       Umro je 7. februara 2002. u Podgorici.

OBJAVLJENE KNJIGE* Strmoglavi / 1970. Književni klub „Vladimir Mijuškovic”, Nikšić /* Nijesmo odavde /1972. Spone, Nikšić /* Okrpljene cipelice / 1973. Grafičko knjižarsko preduzeće Kole, Nikšić /* Šta ćemo s nama / 1974. Grafičko knjižarsko preduzeće Kole, Nikšić /* Krilati dječaci / 1975. Dječji vrtić „Dragan Kovačević”, Nikšić /* Titove ruke što se smiju / 1977. Univerzitetska riječ, Nikšić /* Blesme /1981. Svetlost, Kragujevac /* Leptir na asfaltu / 1982. Narodna biblioteka „Radosav Ljumović”, Titograd/* Drugari / sa Todorom Bjelkićem, Ivicom Vanjom Rorićem, Mošom Odalovićem i Šimom Ešićem / 1982. Niro Književne novine, Beograd /* Pa to tije / 1982. Delta Press, Beograd /* Balavkoprvi / 1987. Književna zajednica Drugari, Sarajevo /* Srcolovka / 1988. Književna zajednica Trag, Titograd/* Lirski poker / sa Duškom Trifunovićem, Ljubivojem Ršumovićem i Mošom Odalovićem /1994. Sbm-Ršum, Beograd/* Izbor iz poezije u pet knjiga / 1995. Unireks, Podgorica /1. Okrpljene cipelice2. Leptir na asfaltu3. Nemoj ovo nikom reći4. Tata ugasi mrak5. Čuvaj nebo za pticu* Nemoj ovo nikom reći / 1995. Gradska narodna biblioteka, Zrenjanin /* Planeta djeteta / 1998. „Grigorije Božović”, Priština /*Hoću kući / 1998. Prometej, NoviSad /* E baš neću / 1999. Slovo, Vrbas /* Djeca imaju pravo / 1999. Dječiji savez, Podgorica /* Petorica iz srpskog / sa Duškom Trifunovićem, Dobricom Erićem, Ljubivojem Ršumovićem i Mošom Odalovićem / 1999. Draganić – Ršum, Beograd /* Krilata kolijevka / 2000. Dječiji savez, Podgorica /* Dječak sa zelenim krilima / 2001. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Podgorica /* Kako rastu krila / izbor autora / 2002. Bonart, Nova Pazova /* Pjesme / izbor iz poezije / 2008. CID, Podgorica /

NAGRADE I PRIZNANJA

* 18. Septembar, Nagrada oslobodjenja Nikšića za vanredno zalaganje i postignute rezultate u oblasti književnog stvaralaštva, 1974.* Ratkovićeva nagrada, 1976.* TV Festival NEUM, Prva nagrada za TV stvaralaštvo u oblasti Dječijeg programa, za emisiju „Velike nevolje malog Borisa”, 1988.* 19. Decembar, Nagrada oslobodjenja Titograda za najbolje ostvarenje iz oblasti umjetnosti, 1988.* 27. Novembar, Dan Radio-Televizije Titograd, Plaketa za postignute značajne rezultate u radu i razvoju RTT, 1988.* TV Festival NEUM, Prva nagrada za TV stvaralaštvo u oblasti Dječijeg programa, za emisiju „Ljubica ljubičica”, 1990.* Specijana nagrada Zlatni kovčeg, Plovdiv, za najbolji dokumentarni program za djecu, 1992.* Zmajeva nagrada za izuzetan stvaralački doprinos savremenom izrazu u književnosti za djecu, 1992.* Trinaestojulska nagrada za najveće domete u oblasti kulture i umjetnosti, 1993.* 21. Novembar, Nagrada grada Kotora za izuzetan rad i afirmaciju dječijeg stvaralaštva, 1993.* Nagrada Stara maslina, Ваг, 1995.* Zaloga grada Nikšića, za zavičaj u stvaralaštvu, 1996.* Nagrada UNICEF-a, 1996.Tu su i brojne druge nagrade i priznanja sa festivala i književnih manifestacija u zemlji i inostranstvu.